nedjelja, 30.03.2008.
Još samo sutra
Još samo jedan dan
i strepnja
će nestati.
Disat ćeš tamo gdje te najviše volim,
u četiri zida
svoje osobnosti -
koju volim u loše
koliko i
dobre dane.
Stoljetni grad kulture i sevdaha
pozvao te k sebi.
Nisam htjela da odeš.
Ali vraćaš mi se,
moje lijepo smeđooko,
nježno, markantno...
Zaštitnik i ljubavnik.
Još samo sutra,
Slavonče...
Još samo sutra.
- 21:23 -
ponedjeljak, 17.03.2008.
Drugačije
Izmjenjuju se slike
krajolika;
nedovoljno poznati pejsaži.
Kako do sada
nisam vidjela?
Krivo skretanje
na cesti.
Kako se vratiti u startnu točku?
...ondje gdje sam mogla sakriti
svoju manu.
Sivilo praznog
uličnog blještavila.
Moram se sjetiti upaliti svjetlo.
Osjećam kako me odvodi
kraju slijepila.
Ne znam
više.
Iako nemaš razloga,
ovaj puta mi moraš vjerovati.
Molim te.
Drugačije je,
sve.
Cesta gubi
fatamorganske simptome.
Naglo je zahladilo.
Kiša je oprala kukce s vjetrobrana.
Čekam te.
- 22:13 -
Komentari (29) - Isprintaj - #
subota, 15.03.2008.
Patkica-balon
Kilometri
više nisu faktor.
Patkica-balon
puni moju sobu
tvojom prisutnošću.
Danas sam te trebala.
I bio si...
Da,
bio si...
Ljubav u travi.
Ljubav u cvijeću.
Ljubav na nebu.
Ljubav na cesti.
U tebi.
Sve što je potrebno
danas si donio -
TI.
Emanacija.
Isijavaš onom energijom
koju sam prepozala u tebi
kad sam prvi puta
uhvatila tvoju ruku.
Hvala.
- 23:04 -
utorak, 11.03.2008.
Quam me nutrit me destruit...
Ostavih se samu.
Sama sa sobom;
sjedim i ogledam se -
nitko.
Sve sam otjerala.
Mala laž
povlači još jednu,
koja povlači još jednu,
koja povlači još jednu...
Nisam imala razloga.
Moj superego
me nadilazi;
grižnja savjesti.
Jede me
poput saprofitskih mehanizama
koji nagrizaju moje lice.
Otjerala sam tebe.
Možeš li još jedan grijeh
oprostiti?
Ja sam kriva što sam ja.
Ja i još brojna nekolicina
faktora
koji su zaveli
onu nedefiniranu stranu mene.
Sad je definirana
i...
...ne sviđa mi se.
Moj besmisao me hranio,
a sada me razara.
Kako to nisam predvidjela?
Zašto sam to učinila?!
Ovo nisam htjela.
Sve sam otjerala.
Mogu se samo nadati
da će sutra biti onako kako
dijete u meni to želi.
I dijete u tebi.
Žao mi je.
(Quam me nutrit me destruit)
- 22:30 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 03.03.2008.
TRAGOM SEDAHA (stari postovi)
I ostaješ samo ti
Sunce se igra
s našim rodnim gradom
formirajući nedefinirane oblike nad stopama
koje smo duboko urezali
u naše skrivene puteljke.
Polako se povlači
svaka sjenka zime
sa mojih dlanova.
I ostaješ samo ti.
Svaki entitet
prije ili kasnije
izrodi tvoj osmijeh na licu.
Onaj lijepi osmijeh
spokoja.
Onaj lijepi osmijeh
koji nacrtaš kad spavaš.
Ne pokrivam lice
pred vjetrom.
Ne.
To si samo ti.
Miluješ me kroz
škriputanje snijega pod cipelama.
Kroz miris snova
na policama s knjigama.
Sve je toliko nevažno.
Sve.
I ostaješ samo ti.
Zaneseni mislima
Živim na granici
riječi i zapisa,
gdje zvuk polako gubi boju
i na najljepšoj frekvenciji donosi tvoje snove
na rukama proljeća.
Tek nagovještaj
tebe
zastruji povremeno
u mom džepu,
u mojim prstima,
u mojoj torbi,
u mojim cipelama.
Slutnja me gleda iz ugla svijesti;
zna da ignoriram
loše vijesti.
Iščekujem glas;
goluba pismonošu
koji nosi vijest iz strane zemlje,
iz grada koji te pozvao na dužnost.
Prekasno je sada
da ugušim ljubavnu pjesmu
koju sam ti poručila po cvrčcima
i vjetru koji ide do mjesta na kojem misliš na najgore.
Nemoj.
Danas pusti da nam proreknu najbolje
boginje podzemnih stihova
i ugaslih struja.
Dopusti da te zanesem
mišlju
da će sve biti u redu.
Obećavam.
Voljeti ili prezirati
Znaš moju nijansu;
tisuću puta si progutao taj gorki okus mene
koji se nakupljao
na stijenkama tvoje usne šupljine
dok si me slušao kako jecam -
grčevito.
Dok si me slušao
kako bez riječi
pokušavam izigrati napadaj panike.
Žao mi je.
Greška na mom sistemu
možda je trajna.
Možda nikada nećeš moći zaustaviti prolom psihoze
kada me slomiš.
Ali popravit ćeš me;
uvijek me nekako zašiješ.
Uvijek nekako manje boli
kada poljubiš.
Nikada nisam rekla da sam jednostavna
jer to nisam.
U trenutku kada pomisliš kako si spoznao položaj svake opeke
moje krhke konstrukcije
rasuti ću se
i presložiti se.
Sasvim nova konfiguracija.
Sasvim nova ja.
Postoje dvije opcije:
možeš me voljeti
ili prezirati.
Nije sve crno-bijelo,
ali ovo je.
Ovo je jednostavno.
Možda jedino jednostavno
kada je u igri
moj privatni rat
ega i ideala.
Yakamoz
Čekam te.
Na tornju tvojih pohoda strasti
stojim;
gledam dolje
ne bih li se iznenadila
tvojom pojavom u sjeni.
Ulica je sve toplija,
kao da grli iščekivanje
i priprema dobrodošlicu.
Vidim zvijezde.
Ne znam kada sam posljednji puta
zastala i gledala u nebo.
Sada to činim.
Tako bistro i pitko izgleda svaka forma
koju čine;
gotovo matematički ispravno.
Stopala su mi polunatopljena
otopljenim ledenim sigama -
nevjerojatno,
ali godi.
Luna i ja
polemiziramo
o silnim prohibicijama
koje dolaze
sa smjenom režima.
Banalna konverzacija,
priznajem.
Tako je nježna ova tišina,
gotovo radosno
pomišljam prateći svaku sjenu.
Čekam te.
* yakamoz - turska riječ koja znači "odsjaj mjesečine na vodi"
Dim koji ostaje
Magla se
nadvila nad ambicijama
koje smo napumpali do njihova maksimuma.
Bijes.
Mnogo bijesa,
frustracije,
teških strasti na jeziku i na dlanovima.
Nisam očekivala ovo.
Nisi ni ti.
Sanjala sam mnogo toga,
ali nikada ovako nešto.
Nikada nije bilo ovako naporno
biti čovjek.
Nisam sigurna znam li kako se to radi.
Nije to samo tako;
ne prestaje
sa danas na sutra.
Ti si mi to dokazao.
Doduše,
na svoj način.
Možda ne sasvim ispravan.
Kada se netko voli
koliko mi,
kako se dogodi ovoliko
zatišje;
sjena na sjeni.
Vrisak u tami.
Nisam to tražila,
niti htjela.
I ne želim to ni sada.
Zeleno čudovište
(ljubomora),
sa prstohvatom vinskih derivata
i zvukom šanka koji guši duh.
Da,
razmišljam o pogreškama:
svojim,
tvojim,
našim.
Neizbrisiv si.
Ti si dim koji ostaje.
Znaš tko sam
Usnula duša
na dlanu titana magle;
oči mi se sklapaju
pod pijeskom stoljetnih sjećanja.
Nekih se sjećanja treba što prije riješiti.
Skidaš prve slojeve
pokladne krinke
s mene...
...ili si ih već skinuo?
Kad bolje razmislim,
jesi.
Polako se guli svaka poza
i izraz lica
koji nije bio pravi.
Znaš tko sam.
Sad znaš.
I svejedno si ovdje.
Tvoja privrženost
ne smanjuje se
unatoč mojoj
ponekad smrskanoj naravi.
Teško mi je
u svakom trenutku
nositi se sa svakom svojom linijom.
Daleko sam još
od onoga što želim biti;
od onoga što želiš da budem.
Ali svakim danom bliže.
I svejedno si ovdje.
Snovi na putu
Snovi su večeras
na putu;
godišnji predah koji me zanosi
uvijek nekako u ovo doba.
Moje zjenice se opiru
sužavanju.
Ne želim spavati noćas.
Ne mogu...
Nešto me tjera da zadržim pribranost
barem dok mi pogled ne uljulja
prva pjesma zore
koja će pokucati na mutno prozorsko staklo.
Otjerala sam Pješčanog
kao muhu iz juhe
dok je pokušavao prosuti pjesak u moje trepavice.
Uljudno smo se pozdravili
i zatvorila sam mu vrata svoje sobe.
Noćas me promatra kako bdijem
i razmišljam kako se
točno gusjenica transformira
u graciozno leteće čudo u malom.
Snovi su večeras na putu.
Ovdje
Senzualno
i mazno
krećeš se mojim organizmom
poput vitkih grana breze
koje se izvijaju
vrišteći ime
proljeća.
Osjećam te,
svako slovo tebe
dodiruje me.
Miluje.
Kada si daleko,
ovdje si.
Kada si ovdje,
ovdje si.
Ne krećeš se izvan
toka mojih osjetila;
isijavaš kroz mene
poput Sunca
kad s istoka miluje buđenje
iz duboke ekstaze.
Ovo smo mi.
Ovo si ti.
I...
Ovo sam ja.
Opet ona
Bolesnog sam tijela;
majka Zima ipak nije zaboravila
uzeti svoj danak.
I uzima ga,
svakim trenutkom sve više
i više
i više...
U bolesnom tijelu
bolestan duh.
Opet si donio njezinu
suhoparnu pojavu
ne bi li dokazao na svoj način
kako ne valjam.
Sve je na njoj toliko prokleto privlačno:
od riječi
do sjajne kose
koja joj plazi po licu.
Da nije ono što je,
i ja bih ju obožavala.
Ona je simbol svega negativnog
što dijelimo.
Sve loše se slilo u nju.
I evo je opet...
Ne možeš ju istjerati.
Evo je opet.
Međuprostor
Anksioznost pritišće
moj prsni koš;
poput planinskog masiva
drobi moje kosti
i misli.
Ne znam želim li
još uvijek
sve što sam do nedavno sanjala.
Bojim se.
Kao da ću se za koji trenutak
okrenuti hvatajući svoju sjenu
i neću više biti.
Ne ja.
Netko drugi -
ne ja.
Hladno je
u ovom međuprostoru
između sada i...
...sada.
Nemam glasa;
ne mogu izgovoriti ništa.
Kao da sam se predala,
a još sam ovdje
i čekam pomoć.
Niz slova
ne čini uvijek riječ.
Niz misli
ne čini uvijek smisao.
Ako mi ti ne pomogneš,
neće me biti,
kao što sada jesam.
Možda to i želiš.
Višak radnih sati
Nazovimo to umorom;
tu malaksalost
osjetnu
u pogledu.
Beskičmeno se razljevam
po naslonjaču.
Na dobrom sam putu
da se
ujedinim
sa snom.
I ne probudim se
čitavu jednu
eru.
Katkad je
neizdržljivo
biti čovjek.
Pomalo guši i grebe
ova koža.
Toliko sam lijena.
Deficit
u spavačkom stažu
me sustiže.
Trči za mnom
i svako malo me potapša po ramenu
izgovarajući moje ime...
...navlačeći koprenu
ispod mojih obrva.
Uskoro ću počinuti.
Moram.
Umara me
biti
ja
danas.
Moram to prespavati.
Slatko iščekivanje
Držim te na dlanu
jutarnjeg buđenja.
Spavaj, mileni;
spavaj još malo u mojim snovima.
Želim te gledati
sve dok ne otvorim oči.
Proljeće je preuzelo naše ulice,
kao da iščekuje tvoj
dolazak
svojim koloritom.
Dugine boje u nekoj novoj travi.
Zima je kapitulirala
ne bi li grad zamirisao
uspomenama.
A toliko ih je.
Mnogo ih je.
Svi te čekaju,
a ja ti se radujem.
Slatko iščekivanje
tvog lika
treperi svakom molekulom mene.
Kako je strah ubio Ljubav
Uvijek sam previše
očekivala.
Ne kaže se uzalud:
tko visoko leti
nisko pada.
Želje, ambicije, vjera...,
toga više nema.
Ostajem gola ja ispred zrcala
tražeći dio sebe
koji mogu okriviti
za tvoje frustracije.
Ali,
hajde pogađaj...
...jesam li našla?
Ne!
I odustala sam od potrage.
Tko me ne
cijeni,
ni ne zaslužuje me.
"Drolja", kažeš?
Ne,
nisam nikada bila.
Kompleksi su te nadjačali,
bojao si se.
A strah uzima najbolje
iz čovjeka
i radi ono što je učinio tebi;
pretvara dobru jedinku
u zvijer.
Možeš poreći
jer na kraju više nije ni bitno.
Ništa više nije bitno.
Tražila sam ništa,
dobila još manje od toga.
Nevjerojatno,
ali ovoga puta
se neću ni osvrnuti
kao proteklih tisuću.
Nećeš?
Ne zaslužuješ!
Žao mi je...
...ali potrudit ću se da i to prođe.
Smrt
Smrt je samo hladni dodir vječnosti;
kada utihneš
zajedno sa snom o životu.
Miluje tvoje hladne dlanove,
kao računice zapisane na papir.
Računice koje nemaju rješenja,
koje su uvijek nejednake
i konfuzne.
Smrt nije ništa drugo
do besmisla.
- 22:06 -